O nama Zaštićena područja Karta Kontakt Novosti i događanja Uključite se Aktivnosti i projekti Ekološka mreža Karlovačke županije O nama Zaštićena područja Karta Kontakt Novosti i događanja Uključite se Aktivnosti i projekti
 


Zaštićena područja Karlovačke županije

>> BIJELE I SAMARSKE STIJENE - STROGI REZERVAT
>> PLITVIČKA JEZERA - NACIONALNI PARK
>> CRET BANSKI MORAVCI - POSEBNI REZERVAT - FLORISTIČKI
>> ŽUMBERAK-SAMOBORSKO GORJE - PARK PRIRODE
>> VISIBABA - SPOMENIK PRIRODE - GEOMORFOLOŠKI
>> ŠPILJA VRLOVKA - SPOMENIK PRIRODE - GEOMORFOLOŠKI

>> KLEK - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ
>> OZALJ-OKOLICA - PARK ŠUMA
>> PETROVA GORA - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ
>> BILJEG - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ
>> SLUNJČICA - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ
>> MARMONTOVA ALEJA - SPOMENIK PARKOVNE ARHITEKTURE
>> VRBANIĆEV PERIVOJ - SPOMENIK PARKOVNE ARHITEKTURE

 

BIJELE I SAMARSKE STIJENE - STROGI REZERVAT

Bijele i Samarske stijene zaštićene su u kategoriji strogi rezervat i kao takva kategorija jedine u Karlovačkoj županiji. Ovo zaštićeno područje nalazi se u osim u Karlovačkoj, još i u Primorsko-goranskoj županiji pa njime upravljaju obje Javne ustanove. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti, a namijenjen je isključivo očuvanju izvorne prirode gdje se može dopustiti posjećivanje, istraživanje i monitoring uz dopuštanje nadležnog Ministarstva.
Kao jedan od najinteresantnijih krških reljefa Bijele i Samarske stijene dio su masiva Velike Kapele. Bijele stijene s vrhom od 1335 m i Samarske stijene s vrhom od 1302 m međusobno odijeljene dolinom Crna Draga. Ovaj strogi rezervat je vrlo neprohodno područje nastalo taloženjem istodobno s Velebitom, Velikom i Malom Kapelom u mezozoiku. Vrhovi Stijena su bez visoke vegetacije, a nedaleko su šumske zajednice bukve i jele (Abieti – Fagetum), pretplaninske šume bukve, pretplaninska šuma jele i drugi vegetacijski oblici.
Bijele i Samarske stijene nastanjuju sve tri velike zvijeri: vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx) i medvjed (Ursus arctos). Od ostale faune tamo nalazimo lisicu (Vulpes vulpes), jazavca (Meles meles), tvora (Putorius putorius), kunu zlaticu (Martes foina), kunu bjelicu (Martes martes), divlju macku (Felis silvestris), puha (Glis glis), a od ornitofaune nalazimo alpsku čavku (Pyrrhocorax alpinus), alpsku stjenjakušu (Tichodroma muraria), grlicu (Phyrrhocorax graculus), dijetla troprsta (Picoides tridactylus), alpsku lještarku (Nucifraga caryocatactes), alpskog kosa grlasa (Merula alpestris), brzelja zidarčaca (Tichodroma muraria), bjeloguzu (Saxicola oenanthe), crvenrepku (Ruticilla titys), crnu žunu (Dryocopus maritius) i sovu ušaru (Bubo bubo). Od herpetofaune ovdje su utvrđeni: crni alpinski daždevnjak (Salamandra atra) i crna riđovka (Vipera prester), endem gušterica (Lacerta Horvathi), a iznad 1000 m i planinsku guštericu (Lacerta vivipara).
Flora Bijelih i Samarskih stijena potvrđuje svoju veliku raznolikost kao stanište runolista (Leontopodium alpinum var. Krasense), dragušca (Senecio sp.), divokozaka (Doronicum austriacum), srčanika (Gentiana symphyandra), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum) i crvenog ljiljana (Lilium martagon).

 


 

 

CRET BANSKI MORAVCI - POSEBNI REZERVAT - FLORISTIČKI

Acidofilni cret Banski Moravci zaštićen je kao posebni botanički rezervat 1966. godine i predstavlja prioritetni stanišni tip „7140 Transition mires and quaking bogs – Acidofilni cretovi (prijelazni i nadignuti)“ Direktive o staništima EU.


Galerina tibiicystis – cretna patuljica

Cretovi pripadaju među najrjeđa i najugroženija staništa u Hrvatskoj. Malih su površina ali izuzetno važni u botaničkom i faunističkom smislu. Sadašnji klimatski uvjeti na području naše zemlje (pretopla i presuha klima) ne pogoduju očuvanju cretova, pa oni intenzivno zarastaju uslijed vegetacijske sukcesije. U takim slučajevima nije dovoljna pasivna zaštita
staništa, nego je nužno provoditi aktivnu zaštitu, tj. uklanjati necretnu vegetaciju s cretne
površine.
Acidofilni cret Banski Moravci zaštićen je kao posebni botanički rezervat 1966. godine. U posljednjih 40 godina cret je pretrpio veliku degradaciju zbog uznapredovale sukcesije. Preostala površina pod cretnom vegetacijom ima okvirne dimenzije 40 x 8 m. Cretnu vegetaciju čini još samo mah tresetar  (Sphagnum palustre), dok su ostale cretne vrste nestale s creta. Od gljivljih vrsta, pronađena je jedna specifična cretna vrsta, Galerina tibiicystis – cretna patuljica. Populacija maha tresetara vrlo je vitalna i na velikom dijelu preostale cretne površine razvija guste sastojine koje u potpunosti prekrivaju tlo. Cretno tlo je dobro očuvano i stalno vlažno, zahvaljujući potoku što protječe u blizini.
Zbog uznapredovale sukcesije koja je dovela do zaraštavanja creta u šikaru i šumu, te promjena stanišnih uvjeta (smanjene količine svjetlosti, veći dotok hranjivih tvari), od cretnih vrsta nalazi se samo mah tresetar. Drvenaste vrste koje zaraštavaju cret su crna joha (Alnus glutinosa) i trušljika (Frangula alnus). Crna joha živi u simbiozi s bakterijama koje fiksiraju atmosferski dušik, te tako dodatno eutroficira zemljište. Od ostalih zeljastih biljaka nalazimo kupinu (Rubus hirtus), bujad (Pteridium aquilinum), beskoljenka (Molinia arundinacea) i šumska šašina (Scirpus sylvaticus).
Još od 2003. godine OŠ Skakavac u okviru Ekološke skupine provodi aktivnosti čišćenja niske vegetacije kojom cret zaraštava. Poreda akcija čišćenja, OŠ Skakavac kao stalan partner Javnoj ustanovi provodi aktivnosti monitoringa stanja populacije rijetkih i ugroženih cretnih vrsta.

Kliknite na slike za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

 

 


 

VISIBABA - SPOMENIK PRIRODE - GEOMORFOLOŠKI

Visibaba je soliterna stijena visine 7-8 m u mjestu Bjelsko podno planine Klek. Zaštićena je 1966. godine kao geomorfološki fenomen jer u bližoj okolici osnovna stijena ne izbija na površinu. Takvi oblici nastaju djelovanjem egzogenih procesa (vjetar, voda, temperatura) u stijenama nejednolike otpornosti.
Područje je dobro očuvano, povremeno održavano košnjom. Do sada nije detaljnije istraživano.

 

 


 

 

ŠPILJA VRLOVKA - SPOMENIK PRIRODE - GEOMORFOLOŠKI

Špilja Vrlovka smještena je uz rijeku Kupu u mjestu Kamanje nedaleko od Ozlja. Zbog prirodnih vrijednosti zaštićena je 1962. godine kao geomorfološki spomenik prirode. Istražena je u dužini od 380 m, od kojih je 330 m uređeno za posjećivanje.
Jedna je od najstarijih poznatih špilja u Hrvatskoj koja već preko 150 godina privlači pažnju povjesničara, arheologa i prirodoslovaca, ali i izletnika, planinara i ljubitelja prirode. Brojni arheološki nalazi upućuju na to da je špilja korištena još u mlađem kamenom dobu.  Biospeleološki nalazi bilježe se za Vrlovku već od polovice 19. stoljeća, a geomorfološki oblici i sedimentološke značajke špilje motivirale su planinare da je turistički urede 1928. godine. Zahvaljujući nepristupačnom ulazu okrenutom prema koritu rijeke Kupe, špilja je imala obrambenu ulogu u vrijeme opasnosti od osmanlijskih provala.

 

ARHEOLOŠKI I POVIJESNI ZNAČAJ

Pored geološke i biospeleološke vrijednosti špilja Vrlovka je i važno arheološko nalazište gdje su pronađeni nalazi iz neolotika, preko antike pa sve do srednjeg vijeka. Kroz povijest, Vrlovka je lokalnom stanovništvu služila kao sklonište pred neprijateljima.Dokaz tome je pronađeno razno pretpovijesno i rimsko oruđe i ulomaci posuda (hrbine, terracotta), pa čak i rimski novac cara Claudijana II.
Od arheoloških nalaza najpoznatija je bočica iz Vrlovke koja je svakako jedan od najreprezantativnijih keramičkih nalaza lasinjske kulture. Osim nje, iz Vrlovke potječe još nekoliko nalaza iz doba antike, odnosno3. i 4. st. pr. Kr. a od njih su najzanimljiviji kovanice cara Claudiana II, brončani prsten i simbolični ključ.

 

GEOLOŠKEZNAČAJKE ŠPILJE

Vrlovka obiluje sigama, među kojima su brojne kalcitne kamenice, zavjese, kaskade, stalagmiti i stalaktiti. Špilja je formirana u debelo uslojenim jurskim vapnbencima, a u uskom kanalu neposredno iza ulaza vidljivi su presjeci fosilnih školjaka u stijeni. Prvotni prostori špilje oblikovani su erozijom. Naime, kanal špilje zapravo je dio drenažnog sustava kojim se se još u geološkoj prošlosti intenzivno odvodile oborinske vode s obronaka iznad Kamanja prema današnjem kortu Kupe. Ti su prvotni prostori špilje naknadno prošireni i izmijenjeni korozijom. Brojne spomenute kalcitne tvorevine i prevlake na stijenama rezultat su stalnog procjeđivanja i prokapavanja vode kroz relativno plitki nadloj špilje.

 

BIORAZNOLIKOST ŠPILJSKE FAUNE

Špilja Vrlovka značajna je i zbog svojih bioloških nalaza jer predstavlja tipski lokalitet gdje je opisana vrsta vodeni pužić srednja haufenija (Hauffenia media) prvi put pronađena u Vrlovci, a svrstana je prema Crvenoj knjizi špiljske faune Hrvatske u kritično ugrožene vrste (CR).
Od pužića u Vrlovci na mjestima gdje ima naslaga gline nalazimo vrstu sitni kopneni pužić špiljaš (Zospeum isselianum).
Od pauka utvrđena je vrsta Troglohyphantes excavatus koja je troglofilnog karaktera što znači da živi i razmnožava se u podzemlju ali može živjeti i izvan njega.
Prema najnovijim istraživanjima u Vrlovci je nađena vrsta lažištipavacChthonius tetrachelatus, dok je vrsta vodeni račić velkovrhova kuglašica (Monolistra velkovrhi) utvrđen prethodnim istraživanjima. Od lažipauka je utvrđena trogloksena vrsta roda Leiobunum. Troglokseni su životinje koje su zalutale u podzemlje.
Na zidovima špilje može se zapaziti bijeli titanaš (Titanethesalbus)koji pripada skupini kopnenih jednakonožnih rakova. To je troglobiontna vrsta što znači da živi i razmnožava se u podzemlju te da je bez pigmenta i slijepa.
Po dnu lokvica krečući se bočno i loveći manje vodene organizme kojima se hrane nalazi se vrsta sitni račić (Niphargus sp.). Od kornjaša u Vrlovci nalazimo vrstu podzemljar (Parapropus sericeus intermedius) koja je endem uskog područja Pokuplja i Žumberka. Špilja Vrlovka je prvo nalazište u Hrvatskoj u kojoj je utvrđen nalaz kornjaša pipalica (Pselaphinae) iz roda Macherites.

 

ŠIŠMIŠI

Vrlovka je tijekom cijele godine naseljena šišmišima jer raspon temperatura tijekom godine omogućuje cjelogodišnji boravak raznih vrsta šišmiša.
Šišmiši su sisavci i uz ptice jedini kralježnjaci koji mogu aktivno letjeti.Kako bi preživjeli zimu, zbog niskih temperatura i nedostatka hrane tijekom nepovoljnog dijela godine, šišmiši su razvili su razvili posebnu prilagodbu – hibernacija (zimski san) tijekom koje su životne funkcije usporene, a tjelesna temperatura smanjena na temperaturu okoline. Zbog toga se zimi i noću šišmiši sklanjaju u podzemna staništa kao što su špilje.
Svi šišmiši u Hrvatskoj su zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode.
U špilji Vrlovka je zabilježeno 8 vrsta šišmiša. Najčešći je veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum) koji je svoje ime dobio po kožastoj tvorevini oko nosnica, tzv. „potkove“. U špilju dolazi zbog zimovanja, razmnožavanja i odgajanja mladih. Kao i većina šišmiša hrani se kukcima, uglavnom noćnim leptirima i kornjašima. Od ostalih vrsta šišmiša tijekom cijele godine su prisutni južni potkovnjak (Rhinolophus euryale), mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros), a samo povremano borave riđi šišmiš (Myotis emarginatus) i kasni noćnjak (Eptesicus serotinus).

 

Kliknite na slike za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

 


 

KLEK - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ

Prema Zakonu o zaštiti prirode Klek je 1971. godine zaštićen kao rezervat prirodnih vrijednosti, a danas je to značajni krajobraz površine 847,86 hektara. Područje Kleka zaštićeno je i u okviru ekološke mreže NATURA 2000. Prvi pisani dokument o usponu na Klek datira iz 1838. godine kada su se ban Josip Jelačić i saski kralj Friedrich August II uspeli na Klek.

SMJEŠTAJ
Klek je rubni dio krškog masiva Velike Kapele. Znatno nadvisuje Ogulinsko-plaščansku zavalu i istočne okolne predjele te je dio granice visokog krša u Hrvatskoj. Područje Kapele odlikuje se svim tipičnim krškim geomorfološkim oblicima, a izuzev velikih krških polja gotovo svi oni zastupljeni su i u području ZK Klek: škrape (vršni dijelovi), ponikve (Vrljuge), humci (Soviljica), špilje i jame, doline (Klečka draga)..

KRŠ
Područje ZK Klek izgrađeno je od stijena nastalih tijekom geoloških razdoblja jure i krede. U juri su vladali tropski uvjeti, plitkim morima je razina postupno rasla. Kredu je obilježilo izumiranje dinosaura i amonita, dok su se istovremeno razvili srodnici današnjih zmija, kornjača, guštera i krokodila. Najveći dio značajnog krajobraza Klek izgrađuju stijene nastale u doba mlađe jure starosti oko 150 milijuna godina. Vapnenci koji izgrađuju vršne dijelove Kleka nastali su početkom krede, prije otprilike 100 milijuna godina.
Središnja, dominantna točka ZK Klek je vrh Kleka (1181m). Unutar zaštićenog područja je još jedan vrh visine iznad 1000m, a to je vrh Klečica (1058m) smješten sjeverozapadno od vrha Kleka. Klek zbog svog izgleda zovu „uspavani div“ gdje vrh Kleka predstavlja glavu, a Klečice noge diva.

Jugoistočni dio Značajnog krajobraza Klek odlikuje se brojnim i gusto smještenim ponikvama, zbog čega nosi toponim Vrljuge (lokalni naziv za ponikve).
Na području Klečke drage te istočno i jugoistočno od vrha Rtovi pojavljuje se ukupno sedam povremenih izvora koji u kišnim razdobljima pune Crni potok, smješten uz istočnu granicu ZK Klek.
Prva značajna sustavna istraživanja na ogulinskom području provodio je Josip Poljak, a nakon njega i članovi Speleološkog društva Hrvatske koji su 1960. istražili i dva speleološka objekta unutar današnjih granica zaštićenog područja. Tom prilikom istražene su Pećina na Kleku (duljine 15m) i Jama u Zakopi (dubine 34m), dok su kasnija speleološka istraživanja rezultirala otkrićem značajnih speleoloških objekata na Kleku – Jame ispod heliodroma i Vještičje jame.

BIOLOŠKA RAZNOLIKOST
Područje ZK Klek ističe se velikom krajobraznom vrijednošću te su osobito zanimljivi nalazi iz tercijarne flore. Zastupljene su pretplaninske livade, vršne goleti i stijene, dinarske bukovo-jelove šume i čiste bukove šume. Na južnim padinama nalaze se šume graba i brdske livade na karbonatnoj podlozi. Manjim dijelom prisutna su točila, brojni potoci i vlažna staništa uz koja su vezane posebne biljne vrste.
Klek je poznat po velikoj raznolikosti flore. Do sada je zabilježeno čak 368 različitih biljnih vrsta iako se pretpostavlja da iz je znatno više. Zaštićene su 125 vrste, među kojima je 14 endema. Na pretplaninskim livadama i stijenama vršnog područja zabilježena je reliktna flora. Smatra se da je 11 biljaka s područja Kleka pred izumiranjem. Reliktne biljke iz geološkog razdoblja tercijara preživjele su čak i ledena doba. Kada se led počeo otapati, one su ostale izolirane u područjima planinske klime i okružene nepovoljnim toplim staništima. Na izoliranim gorskim vrhovima pojedine skupine biljaka razvijale su se neovisno i nastajale su jedinstvene vrste – endemi.
Fauna Kleka nije detaljno istražena izuzev ptica i leptira. Zabilježene su 42 vrste ptica gnjezdarica, među kojima i 4 zaštićene vrste sova: ušara, šumska sova, jastrebača i planinski ćuk. Od ostalih ptica ističu se strogo zaštićene vrste alpski popić (Prunella collaris) i zidarčac (Tichodroma muraria) te zaštićena grabljivica škanjac osaš (Pernis apivorus).
Najpoznatiji leptir s područja Kleka je endem klekovski okaš, glacijalni relikt kojeg nalazimo na strmim stijenama vrhova Klek i Klečica.

GEOLOŠKA POUČNA STAZA KLEK
U razdoblju od 2009. do 2011. godine provedena su terenska istraživanja u suradnji s nekoliko speleoloških i planinarskih udruga, a rezultat je geološka poučna staza Klek. Staza je zamišljena kao neposredni doživljaj i prezentacija najzanimljivijih geoloških, geomorfoloških, hidrogeoloških i speleoloških osobitosti Značajnog krajobraza Klek. Prolaskom ovom stazom na deset točaka mogu se doživjeti posebnosti površinske i podzemne geobaštine kojom područje obiluje.

 


>> ZNAČAJNI KRAJOBRAZ KLEK - brošura (2010.) ( pdf, 2.28 MB)


>> KLEK ZNAČAJNI KRAJOBRAZ - brošura (2009.) ( pdf, 5.54 MB)

 


 

PARK ŠUMA OKOLICA STAROG GRADA OZLJA

Park šuma Okolica starog grada Ozlja zaštićena je 1970. godine zbog svoje iznimne krajobrazne vrijednosti. Kao glavni element krajobraza ističe se Stari grad Ozalj smješten na slikovitim liticama iznad rijeke Kupe te je primarna vrijednost ovog područja kulturno – povijesnog i estetskog značaja. Zbog očuvanja prirodnih vrijednosti krajobraza nastoji se očuvati slikovita obilježja krajobraza, postojeći sastav šumskih fitocenoza i zaštitnu funkciju šume.
Ljudevit Ilijanić je u svojoj knjizi „Po dragom kraju“ opisao floru Ozaljskog kraja.
U široj okolici Ozlja od šumske vegetacije prirodno su zastupljene listopadne šume. To nije područje prirodnih crnogoričnih šuma. Ove listopadne šume možemo podijeliti u tri skupine: bukove šume, hrastove šume i šume johe.
Pored šuma, kao stanište se nalaze vrištine gdje nalazimo vrijes (Calluna vulgaris), borovica (Juniperus communis), breza (Betula pendula), puzava čestoslavica (Veronica officinalis), uspravna petoprsta (Potentilla erecta), pasja ljubica (Viola canina).
Livade se u Ozaljskom kraju nalaze uglavnom u nizini. Od vrsta ovdje nalazimo: obična zobika (Trisetum flavescens), obični pastrnak (Pastinaca sativa), zečji trn (Ononis hircina), obična prženica (Knautia arvensis), crvena djetelina (Trifolium pratense), jesenski mrazovac (Colchicum autumnales). Na vlažnijim livadama nalazimo: livadna vlasnjača (Poa pratensis), grozdasti ovsik (Bromus racemosus), livadna vlasulja (Festuca pratensis), vunasta medunika (Holcus lanatus), zlatno koljeno (Anthoxanthum odoratum), obični jednolist (Ophioglossum vulgatum), žabnjak ljutić (Ranunculus acer). Na mjestima gdje se duže zadržava voda razvijaju se močvarne livade na kojima rastu razne vrste šaševa i sitova: obični sit (Juncus effusus), razmaknuti šaš (Carex distans), obična busika (Deschampsia caespitosa) i druge.

POVIJEST STAROG GRADA OZLJA
Gradnja Starog grada Ozlja započinje negdje u 6. stoljeću dok je današnji izgled dobila u 13. stoljeću. U Stari grad ulazi se preko drvenog mosta kojeg nosi nekadašnja kula stražarnica. Ulaznu kulu je 1599. godine sagradio Juraj IV Zrinski, a u cijelom zdanju boravili su Nikola, Petrak i Katarina Zrinski i Frano Krsto Frankopan. Stari grad Ozalj je podignut na živoj stijeni iznad Kupe, a sagradio ga je Nikola Šubić Zrinski te je sačuvana autentična arhitektura iz 16. stoljeća.

 

 


 

PETROVA GORA - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ

Petrova gora jedno je od najljepših i najbolje očuvanih gorskih šumskih krajobraza Republike Hrvatske. Zbog iznimne krajobrazne vrijednosti područje "Petrova gora“ i „Biljeg" u središnjem dijelu Petrove gore je zaštićeno 1969. godine u kategoriji značajnog krajobraza.

Područje "Petrova gora“ i „Biljeg" zaštićeni su zbog očuvanja šumskog staništa (njegove cjelovitosti i prirodnog sastava šumskih zajednica), potočnih dolina te krajobraznih i kulturno-povijesnih vrijednosti u svrhu održivog razvoja, te za potrebe turizma i rekreacije. Zaštićeni su vršni dio Petrove gore i područje Biljeg, koje čine šuma bukve, običnog graba, hrasta kitnjaka i pitomog kestena. Riječ je o području s jedinstvenim šumskim ekosustavima i staništima brojnih biljnih i životinjskih vrsta te brojnih vrsta gljiva.

Krajobrazne vrijednosti
Petrova gora je područje u cijelosti prekriveno šumom, nema izraženih stjenovitih vrhova niti većih otvorenih prostora, a u nizinu prelazi postupno kroz pojas brežuljkastog zemljišta. Uz šume ističu se i očuvane potočne doline.
Najvažnija prirodna obilježja područja su očuvani i cjeloviti šumski predjeli gustih bjelogoričnih šuma ispresijecani potočnim dolinama. U južnom dijelu prevladavaju šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena, dok sjeverne obronke Petrove gore obrastaju bukove šume u kojima je prisutan obični grab. Posebnu prirodnu vrijednost čine i brojni izvori vode, bistri žuboreći potoci s brzacima i slapovima, u šumu duboko uvučene livade i pašnjaci.
Osim prirodnih vrijednosti područje značajnog krajobraza važno je i sa stajališta kulturno-povijesnih vrijednosti (antika, srednji vijek, 2. svjetski rat). Područje Biljega predstavlja izdvojeni šumski predjel u kojem se uz krajobrazne vrijednosti također ističe i kulturno-povijesna baština (2. svjetski rat).

SMJEŠTAJ
Petrova gora se prostire jugoistočno od Karlovca, na razmeđu Karlovačke i Sisačko-moslavačke županije. Valja razlikovati šire od užeg gorskog područja.

Šire područje Petrove gore obuhvaća oko 900 km2: na sjeveru je granica rijeka Kupa, na zapadu Budačka rijeka, na jugoistoku rijeka Glina, a na istoku je možemo povući meridijanom koji prolazi kroz Topusko.

Uže područje Petrove gore čini vršni dio gorja oko najvišeg vrha Petrovca (512 m). U okviru toga područja nalazi se značajni krajobraz "Petrova gora - Biljeg" s površinom od 2929,44 ha (prema GIS bazi podataka Državnog zavoda za zaštitu prirode). Većina zaštićenog područja administrativno pripada Karlovačkoj županiji (2124,03 ha).
KLIMA
Područje Petrove gore ima "umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetima", sa srednjom temperaturom mjeseca siječnja od -3° do 0° C i srednjom temperaturom mjeseca srpnja od 20° do 22° C. Ova klima poznata je i kao "klima bukve", po prevladavajućoj vrsti stabala.

Petrova gora ima prilično ujednačeni godišnji hod padalina jer se od Karlovca do Gline preko nje pruža tzv. crta kontinentalnosti, koja dijeli Hrvatsku na sjeverni dio s većinom padalina u toplom dijelu godine (4-9. mj.) i južni dio s većinom padalina u hladnom dijelu godine (10-3. mj.). Srednja godišnja količina padalina (većinom kiša) kreće se oko 1100 mm.

Povoljan godišnji hod padalina i dovoljno visoka temperatura stvaraju vrlo prikladne uvjete za razvoj biljnog svijeta, posebice prostranih šuma.

GEOMORFOLOGIJA
Petrova gora je izdvojeni dinarski gorski masiv ("otočna" gora ili "stršenjak") koji je oblikovan tektonskim pokretima (izdizanje) tijekom alpskog nabiranja (s vrhuncem u neogenu) u rubnom jugozapadnom dijelu Panonske zavale. "Otočna" Petrova gora predstavlja tijekom neogena, a potom i kvartara, rasjedima izdignuti dio stare panonske mase, borane tijekom paleozoika, koja je svojim najvećim dijelom u tom razdoblju potonula.

"Stršenjak" Petrove gore bio je u geološkoj prošlosti više puta pod utjecajem marinske (morske) sedimentacije, da bi kasnijim razvojem bio remobiliziran i ekshumiran. Na to upućuju tektonsko-denudacijski ostaci mezozojskog sedimentnog plašta. Izdizanje "stršenjaka" praćeno je mlađim vulkanskim izljevima. O tome svjedoči prisustvo magmatskih stijena i obližnji izvori tople vode u Topuskom.

Reljef Petrove gore, prema prevladavajućem načinu nastanka, je riječno-padinski (fluviodenudacijski). Obilježja su mu znatni nagibi padina i gorska raščlanjenost, što uvjetuje prevladavanje razaralačkih (denudacijskih) vanjskih procesa među kojima se ističe erozija gorskih potoka.

Središnje područje Petrove gore čini široki gorski greben koji se u osnovi pruža smjerom sjever - jug od Petrovca do Bublena. Iznad bila se blago uzdižu najviši vrh Mali Petrovac (512 m), te vrhovi Veliki Petrovac (507 m), Veliki Velebit (482 m), Magarčevac (474 m), Bublen (466 m) i drugi. Od glavnog grebena odvajaju se pobočni veći i manji, duži i kraći grebeni, u narodu prozvani kosama.

Od Petrovca padine se u smjeru sjevera naglo spuštaju, a prema jugoistoku blago. Od Magarčevca nastavlja se valovito zemljište koje na zapadu završava Debelom kosom, a na sjeverozapadu Vrletnim stranama, što se strmo spuštaju prema dolini Radonje. Od Bublena prema jugoistoku i jugu Petrova gora se prvo blago spušta, a potom visina naglo pada ka dolini rijeke Gline.

HIDROLOGIJA
Uže područje Petrove gore, koje obuhvaća i zaštićena područja, obiluje mrežom voda tekućica (jedna od najgušćih mreža potoka u Hrvatskoj) koje erozijom produbljuju i proširuju doline među vrhuncima. Razlog tome su prvenstveno znatna i kroz godinu ujednačena količina padalina kao i stjenovita podloga male propusnosti.

Zbog prekrivenosti padina Petrove gore šumom isparavanje nije preveliko.  Tlo u šumskoj sastojini bukve, koja preteže na Petrovoj gori, prima najveći dio padalina (stabla zadržavaju ili na njima ispari manje od 10% vode). Gusto raslinje uvjetuje i ravnomjernije otjecanje vode tijekom godine. Godišnji hod padalina je ipak odlučujući činitelj režima tekućica na Petrovoj gori; najbliže su kišno-snježnom režimu koji se odlikuje bogatstvom vode u kasnu jesen (kišnica) i kasno proljeće (sniježnica). Najniži vodostaji su krajem ljeta.

Glavno obilježje svih potoka što izviru na Petrovoj gori je jako erozivno djelovanje: spuštaju se niz strme padine drobeći ionako mekan kamen i puneći s njime već u gornjim dijelovima toka svoje uzane doline.

Na hidrogeološkom zemljovidu Hrvatske uže područje Petrove gore ističe se kao "otočna" gora sa stijenama pretežno primarne poroznosti i brojnim izvorima pretežno male vodne izdašnosti (do 1 l/s). Gornji izvori nerijetko ljeti presuše, ali niže teku vode stalno i sjedinjuju se u potoke sa znatnim nagibom korita pa se tuda voda slijeva u obliku brojnih brzica i slapića.

Na području i u neposrednoj blizini značajnog krajobraza "Petrova gora - Biljeg" izvorišta su većine najvažnijih tekućica (potoka) Petrove gore. Radonja (29 km) izvire u samom "srcu" gore i teče uglavnom prema zapadu. Važniji pritoci Radonje su Miholjski ili Kuplenski potok i potok Vojišnica. Važniji potoci koji otječu iz središnjeg dijela Petrove gore prema jugu su Bublen (12 km) i Brusovača (8 km), a prema jugoistoku Perna (15 km) čiji su važniji pritoci Blatuša i Pecka. Najveći potok koji otječe prema sjeverozapadu je Velika Utinja (19 km) s pritokom Malom Utinjom, a prema sjeveroistoku Velika Trepča (31,5 km) s pritokom Malom Trepčom.

FLORA
Najveći dio šuma značajnih krajobraza "Petrova gora“ i „Biljeg" čine mezofilne i neutrofilne čiste bukove šume koje pripadaju unutar razreda Querco-Fagetea i reda Fagetalia Sylcaticae. Ističe se šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae - Fagetum; NKS kod E.4.5.1), u Hrvatskoj najrasprostranjenija šumska zajednica čistih (ilirskih) brdskih bukovih šuma niskogorskog (submontanog) biljnog pojasa.   
U sloju drveća ove šumske zajednice prevladava obična bukva (Fagus sylvatica), a pridolaze gorski javor (Acer pseudoplatanus), javor mliječ (Acer platanoides), glatki brijest (Ulmus glabra), u sloju grmlja crvena kozja krv (Lonicera xylosteum), žestika (Rhamnus fallax), širokolisna kurika (Euonymus latifolius), jednovrati glog (Crataegus monogyna), crna bazga (Sambucus nigra), u sloju zeljastih biljaka velecvjetna gorska metvica (Calamintha grandiflora), velika mrtva kopriva (Lamium orvala), žuta mrtva kopriva (Lamium galeobdolon), šumska ljubica (Viola reichenbachiana), zidna salatika (Mycelis muralis), proljetna kukavičica (Lathyrus vernus), šumski kopitnjak (Asarum europaeum), šumska kostrika (Brachypodium sylvaticum) i niz drugih.

Druge po zastupljenosti u zaštićenom području su srednjoeuropske šume hrasta kitnjaka, te obične breze pripadaju razredu i redu Quercetalia robori-petraeae. Među njima prevladava mješovita šuma hrasta kitnjaka i pitomog kestena (Querco-Castanetum sativae; E.3.2.1.) brdskog (kolinskog) vegetacijskog pojasa. U sloju drveća ove šume ističu se pitomi kesten (Castanea sativa) i hrast kitnjak (Quercus petraea), ponekad obična bukva (Fagus sylvatica) ili obični grab (Carpinus betulus). Sloj grmlja i niskog raslinja izgrađuju obični vrijes (Calluna vulgaris), crnkasta zućica (Lembotropis nigricans), bodljikava žutica (Genista germanica), šumska runjika (Hieracium sylvaticum), livadna urodica (Melampyrum pratense), bjelkasta bekica (Luzula luzuloides), orešac gomoljasti (Lathyrus montanus), ljepiva lepica (Viscaria vulgaris), te mahovine (Hypnum cupressiforme, Polytrichum commune...) i drugo.

Posebnost značajnog krajobraza predstavlja veliki broj jestivih gljiva koje se mogu sakupljati tijekom čitave godine.

Flora značajnih krajobraza još nije sustavno istražena i popisana te su podaci neujednačeni i manjkavi. Ovo zaštićeno područje u nekim se radovima samo usputno navodi kao nalazište pojedinih biljnih svojti. Iako ne postoji cjelovita inventarizacija flore značajnih krajobraza, prema dostupnim podacima iz Crvenog popisa ugroženih biljaka i životinja Hrvatske (2004.), Crvene knjige vaskularne flore Hrvatske (urednici Toni Nikolić i Jasenka Topić, 2005.), baze podataka Flora Croatica (http://hirc.botanic.hr/fcd), te drugih dostupnih podataka, ovdje obitava nekoliko ugroženih i zaštićenih biljnih svojti. Strogo zaštićene svojte su Kitajbelova režuha (Cardamine kitaibelii) i tamnocrvena kruščika (Epipactis atrorubens), a zaštićene svojte muška paprat (Dryopteris filix-mas) i oslad (Polypodium vulgare). Među vrstama koje bi mogle postati ugrožene ukoliko se ne poduzmu zaštitne mjere (stupanj ugroženosti NT) spominje se velecvjetni naprstak (Digitalis grandiflora).

FAUNA
Na Petrovoj gori raznolik sastav šumskih zajednica, dovoljno livadnih površina, obilje vode i hrane tijekom cijele godine, te priličan mir u šumi stvaraju odlične stanišne uvjete za veliki broj životinjskih vrsta.
Od sisavaca tu obitavaju srna (Carpreolus carpreolus), divlja svinja (Sus scrofa), divlja mačka (Felix sylvestrys), jazavac (Meles meles), kuna zlatica (Martes martes), kuna bijelica (Martes fiona), lasica (Mustela nivalis), lisica (Vulpes vulpes), vjeverica (Sciuris vulgaris), sivi puh (Glis glis) i zec (Lepus europeaus).
Među strogo zaštićenim (SZ) vrstama sisavaca ističu se šišmiši.
Od ptica su pod strogom zašitom svojte: škanjac osaš (Pernis apivorus; VU), vodomar (Alcedo atthis; NT), siva žuna (Picus canus; LC), bjelovrata muharica (Ficedula albicollis; LC), sirijski djetlić (Dendrocopos syriacus; LC), golub dupljaš (Columba oenas; DD) i crna žuna (Dryocopus martius). U zaštićene vrste ptica spadaju: sivi svračak (Lanius minor; LC), ševa krunica (Lullula arborea; LC), jastrebača (Strix uralensis; LC) i pjegava grmuša (Sylvia nisoria).

ORNITOLOŠKI PARK PETROVAC
Ornitološki park Petrovac (OPP) možemo smatrati oglednim primjerom ornitofaune cijelog područja Petrove gore. Nalazi se u središtu značajnog krajobraza "Petrova gora - Biljeg", na vršnom platou Petrove gore, što obuhvaća i Mali Petrovac (512 m), najviši vrh gore.

Ornitološki park je uklopljen u planinarsku obilaznicu Petrova gora, a prolazi i pokraj arheoloških iskopina pavlinskog samostana svetog Petra i Kraljevog groba. Park je namijenjen poduci učenika i studenata te ostalih posjetitelja (promatrača ptica, planinara, izletnika, turista).

Park se prostire na površini od 13,6 ha. Čine ga dvije osnovne cjeline: šumski dio, koji se prostire na površini od oko 12,6 ha, i antropogeni dio, koji čine uglavnom livade. Šuma OPP-a je mješavina sastojina pitomog kestena, običnog graba i bukve s primjesom hrasta kitnjaka i pojedinačnim stablima trešnje, bagrema i trepetljike.

Park su osnovali 2008. godine nevladina udruga PCAP International i Hrvatske šume d.o.o. - Uprava šuma Podružnica Karlovac. Park obuhvaća ornitološke staze s 9 poučnih ploča, promatračnicom za promatranje ptica, lokvom za ptice, kućicama za gniježđenje ptica dupljašica i poludupljašica i zimskim hranilicama.

DUPLJAŠICE su ptice koje se gnijezde u dupljama drveća. Ulazni otvor u duplju obično je mali i odgovara veličini ptice, dovoljno da ona može proći kroz njega.
Ptice dupljašice su većinom ptice šumskih staništa, a najveća brojnost se nalazi u starim šumama.
POLUDUPLJAŠICE se gnijezde u dupljama ili u pukotinama u zidovima, stijenama, a ponekad i na otvorenim mjestima. Ulazni otvor u duplju je uglavnom veći od ptice.

Praksa uređivanja šuma uključuje i redovitu sječu suhih i oštećenih stabala pa je duplji sve manje. Zato se smanjuju populacije mnogih ptica dupljašica iako nadomjesno postavljanje kućica za gniježđenje može poboljšati situaciju. Dupljašice su važne za ravnotežu u šumskom ekosustavu. Te vrste se hrane jajima, ličinkama i odraslim kukcima ili malim glodavcima pa imaju važnu ulogu u kontroli brojsnosti štetnika u šumama. Da bi šuma bila sigruna od štetnika, potrebna je stabilna populacija ptica dupljašica, a to se postiže osiguranjem dovoljno prirodnih duplji za gniježđenje. Zato u šumi treba ostaviti dovoljno sušaca i starih oštećenih stabala.
U parku je do 2009. godine opažena 31 vrsta ptica. S obzirom da se park najvećim dijelom prostore na šumskoj površini, najveći dio ornitofaune čine šumske vrste ptica, a istraživanjem su zabilježene: dnevne grabljivice (3) - škanjac mišar (Buteo buteo), jastreb kokošar (Accipiter gentilis) i kobac ptičar (Accipiter nisus); noćne grabljivice (2) - šumska sova (Strix aluco) i jastrebača (Strix uralensis); djetlići (3) - veliki djetlić (Dendrocopos major), mali djetlić (Dendrocopos minor) i crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius); žune (2) - crna žuna (Dryocopus martius) i siva žuna (Picus canus); palčić (Troglodytes troglodytes); crvendać (Erithacus rubecula); drozdovi (3) - drozd imelaš (Turdus viscivorus), kos (Turdus merula) i drozd cikelj (Turdus philomelos); cvrkutuše (2) - crnokapa grmuša (Sylvia atricapilla) i zviždak (Phylloscopus collybita); bjelovrata muharica (Ficedula albicollis); sjenice (3) - velika sjenica (Parus major), plavetna sjenica (Parus caeruleus) i crnoglava sjenica (Parus palustris); brgljez (Sitta europaea); dugokljuni puzavac (Certhia brachydactyla); zebovke (2) - batokljun (Coccothraustes coccocthraustes) i zeba (Fringilla coelebs) te vrane - šojka (Garrulus glandarius). Od ptica mješovitih i otvorenih staništa uočeni su rusi svračak (Lanius collurio), bijela pastirica (Motacilla alba), mrka crvenrepka (Phoenicurus achruros) i čvorak (Sturnus vulgaris). U parku obitava i gavran (Corvus corax), ptica otvorenih, ali i šumskih staništa.

KULTURNO – POVIJESNE VRIJEDNOSTI
Najveći dio kulturno – povijesne baštine nalazi se u uskom obuhvatu najvišeg vrha Petrovca. Preko vrha Petrove gore sagrađena je u doba Rimskog Carstva cesta koja je povezivala rimske provincije Dalmaciju i Panoniju.
Podno vrha Mali Petrovac sačuvani su kameni ostaci više povijesnih građevina. Na tom je mjestu bila rimska stražarska utvrda koja je štitila sigurnost putnika. U 13. stoljeću su na tom mjestu crkveni viteški red templari, redovnici reda svetog Pavla izgradili utvrdu i samostan posvećene svetom Petru apostolu.

Petrova gora se u radnom srednjem vijeku zvala Gvozd i Slat, a oba imena potječu od doseljenih Hrvata. Gvozd je starohrvatski naziv za šumu. Slat je najznačajnije ranosrednjovjekovno naselje u tom kraju. Riječ Slat ili Slatina označava izvorište tople vode, a ondašnje naselje preuzelo je taj naziv od obližnjih napuštenih rimskih toplica (današanje Topusko).

Prema predaji posljednji je hrvatski kralj iz narodne loze Petar (Svačić) pokopan blizu vrha Mali Petrovac. Kralj Petar poginuo je 1097. godine kada se vojska pod njegovim zapovjedništvom sukobila s vojskom ugarskog kralja Kolomana. Prema zapisu ugarskog kroničara Šimuna de Keze (Simon de Keszö) iz 13. stoljeća do bitke je došlo u gori Gvozd.

U šumi Vrletne strane na Petrovoj gori otvorena je prva šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji u listopadu 1941. godine. U blizini su se nalazile bolničke zemunice. Kroz bolnicu i obližnje zemunice koje neprijatelji nisu otkrili prošlo je više tisuća ranjenika. Nakon rata dio bolničkih baraka je obnovljen i preuređen u muzej.

Na Velikom Petrovcu 1981. godine postavljen je spomenik prema idejnom rješenju akademskog kipara Vojina Bakića, a sadržavao je Muzej revolucije, galeriju, knjižnicu s čitaonicom i upravu Memorijalnog parka Petrova gora. Na vrhu je vidikovac s kojeg se pruža odličan pogled.

Izvor: „Značajni krajobraz Petrova gora – Biljeg“ Zaštićeno područje prirode

 

 

 


 

BILJEG - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ

Opis granice:
Dio područja zvanog "Biljeg" između ceste Vojnić kolodvor - Biljeg - Ključar i oznaka U.V. i Z. specijalne karte Republičkog zavoda za zaštitu prirode.

Značajke:
Značajni krajobraz Biljeg je vrijedan zbog staništa mezofilne i neutrofilne čiste bukove šume, osim toga ističe ga kulturno povijesna baština (II. Svjetski rat)

Godina proglašenja: 1969.
Površina: 194.46 ha

 

 

 


 

SLUNJČICA - ZNAČAJNI KRAJOBRAZ

Značajni krajobraz Slunjčica je prirodni i kultivirani krajolik biološke raznolikosti  te krajobrazne i kulturno-povijesne vrijednosti i dodatno formiran stoljetnim ljudskim djelovanjem. Ova specifična interakcija čovjeka i prirode osobito dolazi do izražaja u Rastokama, gdje ono što je priroda tisućama godina stvarala, a čovjek kasnije izgradio prilagođavajući se prirodnim uvjetima, potrebama i nekadašnjem načinu života, idilično se uklapa u jednistvenu i skladnu cjelinu.
Područje toka rijeke Slunjčice pripada plitkom kršu. Stijene su karbonatnog tipa (vapnenci i dolomiti, dolomitizirani vapnenci) i pripadaju grupaciji mezozojskih stijena. Najstarije su stijene iz razdoblja trijasa, nastale prije približno 220 milijuna godina, dok su mlađe iz doba krede, nastale pred oko 80 milijuna godina. Od vapnenaca najviše su zastupljeni mikritni i to biomikriti sa sparitnim žilicama u kojima su pronađeni odlomci školjkaša veličine >2mm te bentosne foraminifere, uglavnom miliolide, na temelju kojih se može zaključiti da su ti vapnenci kredne starosti. Druga skupina vapnenaca su mikriti koji su jače raspucani te se u njima vidi više generacija sparitinih žila, a u nekima su pronađeni i stilolitski šavovi nastali kemijskim otapanjem zrnaca pod tlakom na većim dubinama. Treća grupa analiziranih vapnenaca su pelspariti ili peletni grainstone koji pripadaju u alokemijske vapnence. Među dolomitnim stijenama prevladavaju kasnodijagenetski dolomiti sa subhedralnim – euhedralnim kristalima. Pronađeni su i sitnozrnati dolomitizirani vapnenci u kojima ima ostrakoda.
Izvor Slunjčice je jaki krški uzlazni izvor smješten uz rasjedni kontakt nepropusnih gornjotrijaskih dolomita i propusnih donjokrednih vapnenaca i dolomita. Voda je na samom izvoru ujezerena. Kapacitet izvora je vrlo promjenjiv i kreće se od minimalnih 2 m3/s u izrazito sušnom razdoblju do preko 40 m3/s u razdobljima visokih voda.
Slunjčica je zapravo nastavak potoka Lička Jesenica koji ponire kod istoimenog mjesta teče kroz podzemlje oko 14 km i onda ponovo izvire kao Slunjčica kod Slunja.
Od izvora rijeka teče prvi kilometar prema sjeveroistoku, a nakon toga zavija prema sjeveru. Nastavlja istim smjerom teći preko Slunja do Rastoka, nakon čega se ulijeva u rijeku Koranu. Na prvom kilometru toka Slunjčicu prihranjuje nekoliko povremenih tokova s jugoistoka, iz pukotinskih izvora u trijaskim dolomitima, a na samom zavoju u rijeku utječe značajnija pritoka potok Pećina koji čine vode iz izvor špilje u Šušnjaru te brojnih manjih raspršenih izvora. Sjevernije, u području jurskih vapnenaca, također ima nekoliko izvora i vezanih tokova koji mjestimično poniru i teku podzemno te voda ponovno izvire u blizini obale Slunjčice i putem manjih korita dospijeva u rijeku. U Rastokama korito rijeke pregrađuju sedrene barijere preko kojih se stvaraju slapovi.
Travnjaci razvijeni na padinama kanjona nastali su antropogenim utjecajem u prošlosti, a to su travnjaci uspravnog ovsika (sveza Bromion erecti) koji se odlikuju velikim bogatstvom vrsta. Od ukupnog broja zabilježenih svojti, 14 svojti je strogo zaštićeno temeljem Zakona o zaštiti prirode.
Na rijeci Slunjčici je stanište puzavog celera (Apuim repens), vrste vrlo rijetke u Hrvatskoj i navedene na Dodatku II Europske Direktive o staništima koja za tu vrstu zahtjeva određivanje posebnih područja za očuvanje populacija u povoljnom stanju očuvanja.
Glavni tipovi šuma kanjona Slunjčice i šireg područja su mješovite hrastovo-grabove šume. Neutrofilne hrastovo-grabove šume predstavljaju široko rasprostranjenu klimazonalnu vegetaciju (vegetacija koja se razvija pod utjecajem opće klime nekog područja) nižeg kontinentalnog područja. Razvijaju se van dohvata visokih podzemnih voda, na brdskim terenima sa neutrofilnom reakcijom tla. Iznad hrastovo-grabovih šuma, na nešto višim nadmorskim visinama u brdskom pojasu razvijene su neutrofilne brdske bukove šume. Mješovite hrastovo-grabove i čiste grabove šume zastupljene su u Značajnom krajobraz sa 8,6%, a mezofilne i neutrofilne čiste bukove šume sa 33,8%.
FAUNA
Dosadašnja inventarizacija faune područja ZK Slunjčica potvrđuje stalno ili povremeno prisustvo niza ugroženih i zaštićenih vrsta. Od ugroženih vrsta sisavaca, nalazimo najveći broj šišmiša, od čega je tri vrste ugroženo (EN), dvije osjetljivo (VU), jedna vrsta šišmiša, te vidra (Lutra lutra) su nedovoljno poznate (DD), a devet vrsta šišmiša i jedna vrsta vjeverica (Scirus vulgaris) su gotovo ugrožene (NT).
Od rizičnih vrsta slatkovodnih riba u Slunjčici se izdvajaju potočna pastrva (Salmo trutta), obični lipljen (Thymallus thymallus), bolen (Aspius aspius) i nosara (Vimba vimba).
Od ugroženih vrsta gmazova, navedenih u Crvenoj knjizi, na području Slunjčice obitava ribarica (Natrix tesellata), strogo zaštićena u kategoriji nedovovljno poznatih vrsta te od vodozemaca gatalinka (Hyla arborea), zaštićena kao niskorizična vrsta.
U zaštićenom području utvrđeno je sedam vrsta danjih leptira, među kojima su tri niskorizične vrste: crni apolon (Parnassius mnemosyne), žednjakov plavac (Scolitantides orion) i uskršnji leptir (Zerynthia polyxena). Četiri vrste smještene su u kategoriju nedovoljno poznatih vrsta: močvarna riđa (Euphydryas aurinia), mala svibanjska riđa (Euphydryas maturna), Grudnov šumski bijelac (Leptidea morsei major), Niklerova riđa (Mellicta aurelia).
PTICE
Tijekom proljeća 2008. godine, na istraživanom području su zabilježene 42 vrste ptica, što zajedno sa dvije vrste čiji su primjerci pohranjeni u zbirci Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, čini 44 vrste. Od toga se 41 vrsta gnijezdi, dvije vrste zabilježene na temelju podataka iz zbirke HPM-a su zimovalice, a jedna vrsta (siva čaplja) je skitalica i ne gnijezdi se u istraživanom području.
U značajnom krajobrazu Slunjčica zabilježeno je ukupno 28 vrsta ptica. Prevladavaju ptice šumskih staništa i vrste koje naseljavaju rubove šuma. Od ptica vezanih uz vodena staništa zabilježen je vodenkos i obje vrste pastirica.
Najzastupljenija vrsta je crnokapa grmuša, iza koje slijede kos, drozd cikelj, zviždak, velika sjenica i zeba. Među njima je većina vrsta (osim velike sjenice i zebe), ovisna o bogato razvijenom sloju grmlja u šumama. O sloju grmlja su također ovisni slavuj i siva grmuša.
STANIŠTA
Budući je krš propustan za vodu, uz obale Slunjčice ne razvijaju se poplavne šume niti vegetacija uvjetovana poplavnim ili visokim podzemnim vodama. Elementi močvarne vegetacije pojavljuju se tek mjestimično na dijelovima toka gdje je usporen tok vode i povećana sedimentacija.
Glavni tipovi šuma kanjona Slunjčice i širega područja su mješovito hrastovo-grabove šume. Neutrofilne hrastovo-grabove šume predstavljaju široko rasprostranjenu klimazonalnu vegetaciju (vegetacija koja se razvija pod utjecajem opće klime nekog područja) nižeg kontinentalnog područja. Razvijaju se van dohvata visokih podzemnih voda, na brdskim terenima sa neutralnom reakcijom tla. Iznad hrastovo-grabovih šuma, na nešto višim nadmorskim visinama u brdskom pojasu razvijene su neutrofilne brdske bukove šume. Ova također klimazonalna vegetacija razvijena je na nešto ravnijem terenu, na različitim ekspozicijama, ali ne na suviše strmim padinama.
Travnjačke površine koje danas nalazimo na relativno velikim površinama duž Slunjčice nastale su antropogenim djelovanjem u prošlosti. Sa aspekta zaštite prirode najzanimljiviji su travnjaci uspravnog ovsika (sveza Bromion erecti) koji su razvijeni na plitkom tlu povrh karbonatne podloge koja na mjestima izbija do same površine. Ove livade razvijaju se od brežuljkastog do gorskog pojasa na blažim ili strmijim obroncima, a odlikuje ih veliko bogatstvo biljnih vrsta, posebno različitih vrsta kaćuna (porodica Orchidaceae) koji su svi strogo zaštićeni temeljem Zakon o zaštiti prirode. Ove livade su se u prošlosti održavele košnjom jedanput godišnje (ljeti), što je osiguravalo i njihov opstanak. Ovaj tip staništa zaštićen je Direktivom o staništima i to kao prioritetan za zaštitu: suhi kontinentalni travnjaci Festuco-Brometalia.
Sedrotvorna vegetacija na slapovima je stanišni tip koji je vrlo dobro razvijen u Slunjčici, a zaštićen je Pravilnikom o staništima. Sedrene barijere posebno su lijepo razvijene u donjem toku rijeke kod utoka u Koranu. Sedrene barijere su organogenog podrijetla te u njihovu stvaranju važnu ulogu imaju različite sedrotvorne alge i mahovine koje u svojim organima talože vapnenac iz vode, stvarajući sedru. Sedra se postepeno taloži u sve debljem sloju, oblikujući veće ili manje barijere. Ova staništa ugrožena su zbog vegetacijske sukcesije uslijed koje drvenaste vrste obraštaju samu barijeru i mogu je razoriti svojim korijenjem. Na barijere negativno djeluje i promjena vodnog režima, odnosno nedostatan protok vode koji uzrokuje ugibanje sedrotvornih organizama te mogućnost urušavanja barijera.

 

 

 


 

 

MARMONTOVA ALEJA - SPOMENIK PARKOVNE ARHITEKTURE

Marmontova aleja je područje najizraženijih vidova prezentacije i potrebe suradnje s lokalnim stanovništvom, jer se radi o povijesnom nizu stabala u obliku aleje. Platane su sađene prilikom gradnje Lujzijanske ceste na tri mjesta (Karlovcu - Dubovcu, Grobničkom Polju, i Rijeci), (Strohal, 1993). Početak gradnje ceste bio je u Rijeci što lijepo opisuje Strohal 1993 u knjizi. Platane su sađene u periodu od 1809. do 1811. godine.
Stanovništvo i sudionici u prometu važan su dio života Aleje, jer izbor drvenastih vrsta i način održavanja privatnih okućnica može utjecati na vitalitet spomenutog drvoreda – tlo i svijetlost. Danas je Marmontova aleja u Karlovcu prepoznatljiva vizura grada, koja spada u kulturno povijesne znamenitosti Karlovca. Živi spomenik nekih minulih vremena i ljudi koji su živjeli na Dubovcu podno Starog grada - jednog od najstarijih dijelova grada na četiri rijeke.

Spomenik parkovne arhitekture Marmontova aleja je zaštićena 1968. godine i uvedena u Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti (UP/I 21-1968).
Aleja po definiciji jest ulica koju definiraju (omeđuju) pravilni nasadi drvenastih vrsta, podjednakih dimenzija, posađenih na jednakom razmaku.
Platane su alohtona vrsta koja se koristi uglavnom u hortikulturne potrebe, a procvat je doživjela tipskim sađenjima oko željezničkih postaja za vrijeme Austro-ugarske (HUKI, 2008). Zanimljivo je da su platane koje su zasađene u Zagrebu dar Grada Trsta.
Rod Platanus L. – platane broji 6-7 vrsta rasprostranjenih na JI dijelu Europe, u Aziji i Sjevernoj Americi. Detaljni opis roda i vrste preuzet je iz priručnika Šumarska dendrologija J. Hermana.

Javorolisna platana (Platanus ×acerifolia (Ait.) Willd.) je vjerojatno križanac nastao u Engleskoj 1640. godine subspontanom hibridizacijom između američke platane (P. orientalis) i azijske platane (P. occidentalis) (HUKI, 2008). Javorolisna platana je drvo koje naraste do 35 m s prsnim promjerom do 2,3 m. Listovi su 12-15 cm široki s 3-5 režnjeva koji su nejednako nazubljeni ili cijelovitog oboda, sa naličja goli, pri osnovi klinasti do široko srcoliki. Srednji režanj nešto duži od širine. Plodne glavice su oko 3 cm u promjeru, obično dvije (rijeđe jedna ili tri). Dlačice ne strše izvan plodnih glavica.

Prilikom istraživanja 2005. i 2006. na stablima su uočine različiti nametnici:

Gljive koje uzrokuju nekrozu kore na tanjim izbojcima koji se suše od mjesta ozljede naviše – uzročnik je Apiognomonia veneta (Sacc. Et speg.) i gljive truležnice Innonotus hispidus, Ganoderma applanatum i Auricularia auricula-judae koje su značajne je narušavaju mehaničku stabilnost stabla razarajući drvnu tvar. Simptomi su vidljivi tek nakon razvitka plodišta. Štete su nisu samo narušavanje zdravstvenog stanja stabla i estetike, već i pojačano lomljenje grana što narušava sigurnost prometa i prolaznika.

Kukci - Platanina mrežasta stjenica (Corythuca ciliata) je kukac koji na lišću platane sisanjem sokova iz lista uzrokuje klorotičnost lista. Lišće gubi zelenu boju – žuti i otpada prije kraja vegetacije. Tako se smanjuje asimilacijska površina konačno i imunitet stabla usljed čega može doći do napada tzv. sekundarnih štetnika. U Aleji je utvrđena prisutnost ovih kukaca na većini stabala.

To je kukac veličine 3mm koji napada lišće platane (Platanus spp.). Različiti razvojni stadiji od lipnja sišu sokove na donjoj strani lista. Ova stjenica prezimljava kao odrasli oblik pod korom platana, a ima dvije generacije godišnje.


Geografska rasprostranjenost
Platanina mrežasta stjenica (Corythucha ciliata) potječe iz Sjeverne Amerike, ali se proširila preko sjeverne i srednje Europe. Otkrivena je u Europi 1964. godine u Padovi, Italija i do 1986. godine se proširila na 9 drugih zemalja.

Biologija štetnika
Corythucha ciliata hrani se s donje strane lista izazivajući sušenje tkiva, najprije blizu žila i kasnije utječe na cijeli list, koji može pasti prerano. Oni proizvode kapljice izmeta, koje se suše kao crne točkice na donjoj strani listova. Parovi koji se pare, stvaraju kolonije polažući
jajašca duž žila lista. Nimfe, stadiji razvoja kukca, u početku se drže zajedno, pomičući se samo do novih listova. Prva generacija odraslih se pojavljuje u lipnju i druga u srpnju/kolovozu. Prezimljuju kao odrasle jedinke pod korom stabla i u pukotinama, gdje mogu podnijeti i niske temperature do -24°C. Krila odraslih su vrlo nježna i rijetko daleko lete, štoviše, nošeni vjetrom mogu biti preneseni nekoliko kilometara. Ljudska aktivnost je jedan od glavnih uzroka raširenosti ovog kukca na velike udaljenosti.
Nimfe su plosnate, ovalnog oblika, crne i trnovite, dok su odrasle jedinke vrlo blijede i oko 3 mm dugačke. Proširena područja oko i iza glave, pokrivena su djelomično prozirnom čipkastom strukturom. Krila su djelomično prozirna. Donja strana listova platane je obično prekrivena kožom nimfi koja je ostala zaljepljena za list nakon presvlačenja.

 

Platanin moljac miner (Phyllonorycter platani staudinger). Ova vrsta kukaca uzrokuje stvaranje diskoloriranih mina (mjesta na donjoj strani lista gdje u epidermi dolazi do sušenja zbog djelovanja minera).

Stabla u urbanim sredinama ograničena su na zelenu površinu koja često nije dovoljno velika i duboka. Kvaliteta tla se narušava stalnim zbijanjem i dugogodišnjom posolicom u zimskim mjesecima i natapanje animalnim urinom. Tako dolazi učestalije i intenzivnije deformacije korijena. Jednako tako različita opločenja i prokopi različitih instalacija, proširenje parkirnih mjesta koja se obavljaju kroz ili blizu korjenova sustava dodatno narušavaju imunitet i stabilnost pojedinog stabla. Stablo reagira na način da se proširuje žilište (spoj debla i korijena pri tlu), deformira deblo i krošnju. Opće je poznato da biljkama za razvitak je potrebno sunčevo svijetlo. Stabla u Aleji koja se razvijaju u sjeni  viših i starijih stabala doživljavaju određenu deformaciju, koja se prepoznaje kao nesimetričnost i pojačani rast grana kojima je dostupno svijetlo što dodatno utječe na statiku stabla. Treba naglasiti uz sve utjecaje neživih čimbenika koji su pojačani u urbanim sredinama, najružniji su tragovi vandalizma i prometnih nesreća koji su rezultat nepažnje i dokazivanja.

U proteklom razdoblju neka stabla su uklonjena i zamijenjena novim, dok su ostala orezana prema potrebi. Pri upravljanjem spomenikom parkovne arhitekture Marmontova aleja treba voditi računa o pojedinom stablu da bi sve djelovala kao skladna cjelina. Tako su uslijed napada bioloških štetnika i nepovoljnih ekoloških čimbenika (vjetar, snijeg, ... ) potrebniji veći zahvati orezivanja, što može dovesti do estetske degradacije i statičke upitnosti. Takva stabla u urbanim sredinama trebalo bi zamijeniti mladim zdravim jedinkama.     
Aleja je nedjeljivi dio grada i gradskog zelenila, pod zelenilom se misli arhitektonske forme oblikovanja prostora i okoliš stambenih jedinica sa nasadima zeljastih i drvenastih biljaka, prilikom izrade planova na svim razinama potrebno je voditi računa o rasterećenju prometa zbog onečišćenja ispušnim plinovima, posolici, mehaničkim ozljedama i nemarnom parkiranju na zelenim pasicama oko stabala.


>> Marmontova aleja - brošura ( pdf, 16.6 MB)

 

Kliknite na slike za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje!

 


 

VRBANIĆEV PERIVOJ - SPOMENIK PARKOVNE ARHITEKTURE

Spomenik parkovne arhitekture Vrbanićev perivoj zaštićen je temeljem Zakona o zaštiti prirode i Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Javna ustanova NATURA VIVA za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Karlovačke županije upravlja SPA Vrbanićev perivoj, temeljem Zakona o zaštiti prirode (NN 80/13).

Vrbanićev perivoj predstavlja ne samo povijesnu, prirodnu i kulturnu cjelinu, nego i «Dušu i pluća Karlovca» jer svojom biološkom raznolikošću učvršćuje ekološku stabilnost i ravnotežu same jezgre grada smanjujuću negativne vanjske utjecaje. Ovaj javni perivojni prostor oduvijek je predstavljao oazu za odmor i rekreaciju, to je dio odavno poznatog i rado posjećenog karlovačkog rekreacijskog predjela na rijeci Korani. Vrbanićev perivoj je polivalentni prostor koji predstavlja perivojno-urbanističko-arhitektonsku cjelinu.
Uređenje Vrbanićevog perivoja započelo je 1895. godine na poticaj tadašnjeg gradonačelnika Josipa Vrbanića, a danas je ovaj perivoj gotovo u cjelosti izgubio izvornu sliku.
Površina perivoja pokriva 4,3238 hektara, a na njoj je zabilježeno 50 vrsta (drveća i grmlja). Od toga je 10 vrsta crnogoričnog drveća, 34 vrste listopadnog drveća i 6 vrsta grmlja.
Budući je raspored i struktura vrsta podčinjena potrebama i željama čovjeka, drveće je doseglo određenu dob, tj. statičku starost. To je dob kada su stabla dosegla određene dimenzije, a statički problemi poput opasnosti od lomova ili otpadanja grana su vrlo vjerojatni. Uz to stabla su kroz povijest prošla kroz određena oštećivanja pa im je i vitalitet oslabljen. U urbanom prostoru u kakvom se i nalazi SPA Vrbanićev perivoj, antropogeni i klimatski utjecaji su nepovoljniji nego u prirodnim ambijentima. Zrak je suši, manje je vlage, temperature su više a insolacija je jača. Zbog toga u životnom ciklusu urbanog drveća dolazi do problema u zdravstvenom stanju i statici stabla. Pored toga, na deblu često dolazi do ozljeđivanja ili vandalizma. Fitotoksične tvari kao što su životinjska mokraća, sol za posipavanje cesta također štetno djeluju i preko lišća i preko korijenja.

U svrhu provedbe pravilne brige o Perivoju, Hrvatski šumarski institut je izradio elaborat Zdravstveno stanje stabala u Vrbanićevom perivoju kojim je:

  • Utvrđeno postojeće zdravstveno stanje stabala
  • Utvrđeni bioltički i abiotički čimbenici koji utječu na narušeno zdravstveno stanje i sigurnosne uvjete
  • Predložene mjere orezivanja.

Tijekom dosadašnjih godina obnovljeni su dijelovi Perivoja.
Obnova Vrbanićevog perivoja obuhvaća cjelokupni povijesni perivoj s ciljem zaštite, održivog korištenja i oživljavanja u smislu kultnog izletišta. To podrazumijeva održivo upravljanje, tj. očuvanje vrsta. Obnova se odnosi na sljedeće metode:
Konzervacija se primjenjuje za cjeline perivoja, pojedinačna stabla ili perivojne građevine koji su dobro očuvni, pa je dovoljan zahvat redovitog održavanja. Ta metoda podrazumijeva zahvate na drveću od kojeg je većina staro i dotrajalo. Zahvati obuhvaćaju održavanje stabala te izmjena pojedinih biljnih vrsta (dijelova perivoja). Vrbanićev perivoj je bio zamišljen kao botanički vrt s raznim vrstama biljnih vrsta gdje su pojedine skupine stabala pripadale istom rodu. Konzervacijom je tijekom 2011. godine obnovljena drvored divljeg kestena (Aesculus hippocastanum) uz teniska igrališta.
Restauracijom vraćamo dio perivoja u izvorno stanje, odn. u jednu od razvojnih faza. Ovom metodom dijelom su se obnovili cvjetnjaci iz 1930-ih na travnjaku sjeveroistočno od hotela (C-1 i C-2). Cvjetnjak C-2 eliptičnog oblika gdje su cvjetne gredice (sezonsko cvijeće i trajnice za sjenu) odvojene obrubom od šimšira.
Rekonstrukcijom je obnovljen dio perivoja nazvan crnogorični gaj. On se nalazi u zapadnom dijelu perivoja,a namjera je bila oblikovati sliku planinskog ambijenta. S obzirom na vrstu tla, to se postiglo sadnjom pančićeve omorike. Još jedna rekonstrukcija u perivoju odnosi se na uređenje brežuljka ”Olimp”, gdje je potrebno navesti humus i postaviti vrtne garniture (stol i dvije klupe), što se namjerava realizirati tijekom sljedećih godina.

 

Kliknite na slike za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

Klikni za uvećanje! Klikni za uvećanje!

 

 

Vrh stranice

 

 


Javna ustanova NATURA VIVA za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Karlovačke županije
47000 Karlovac, Jurja Križanića 30
Tel/fax: 047/601-479, 601-284
e-mail: karlovac.nature@ka.t-com.hr

Početna stranica